feature-image-danka

Danka

„Cele noći lutam ulicama pustim…“

Koliko smo samo puta tu pesmu pevale zajedno, uglavnom pred zoru, u onim danima bezbrižne i neobuzdane mladosti. Sa jednakim žarom pevale smo i „Partibrejkerse“, nosile i štikle i martinke, uske haljine i pocepane farmerke. Smejale se punog srca, plakale zbog prvih rastanaka.

Danka. Moja drugarica iz detinjstva. Iz Lipolista, rodnog sela mog tate.

Na dan Male gospojine i šabačkog vašara stigla mi je poruka: „Preselila sam se u Beograd“. Pitam gde, u koji kraj. Napisa ona ulicu, a meni se soba zavrtela. I nasmejala sam se i pustila suzu u isto vreme. Pa to je na pet minuta od mene, rekoh, tuda prolazim skoro svaki dan, da l’ je moguće!

 „Da l’ je moguće da si me zaboravila…“ Ne, ne, nisam, nikada. Samo… Krenula su sećanja.

Bombardovanje, naš zajednički strah i strepnja, ali i neke ljubavi, u tim okolnostima pomisliš one za ceo život. Pomislila je i ona i ubrzo se udala. Otišla da živi u gradu u kojem se rodio moj sadašnji muž.

Išla sam na svadbu, išla sam da vidim jednu divnu bebu koja sada kreće na fakultet, a onda… Kao da je počeo neki drugi život, kao da je neko rekao SECI i naredne scene bile su bez nje. Pitam se od juče šta se dogodilo, zašto se dogodilo, ali ne nalazim odgovore.

Prolazile su godine, stigla su i moja deca, često smo bili u gradu gde je živela, ali nam se putevi nisu ukrštali. Pisale smo povremeno jedna drugoj, čestitale rođendane i praznike. A onda se razboleo moj tata. Stigla je poruka podrške, a nedugo zatim i saučešća… Od nje i njenog tate, koji se razboleo nedugo nakon što je moj zauvek otišao. Družili su se njih dvojica. Pa prestali, jer su im se putevi razišli. Kada je došlo vreme da se ponovo sreću, sede i razgovaraju, sprečila ih je bolest. Vremena nije bilo.

Sve mi je to bilo u glavi nakon te poruke. Nizale su se godine, a i scene iz filma „Toma“. Gledala sam ga prošle nedelje i još sam pod utiskom. I on je posle mnogo godina ugledao druga iz detinjstva, druga koji mu je bio blizak i važan u danima kada je počinjao da peva. Pustio je suzu, kao i ja. Onu suzu zbog koje niko nije kriv, onu suzu za koju ne postoji razlog da bude tu, ali… Onu suzu koju smo, sigurna sam, svi bar jednom pustili.

Zbog onih koji su nam bili bliski, sa kojima smo delili mnogo toga u mladosti, a onda su nam se putevi razišli. Zbog onih kojih se rado sećamo, prepričavamo zajedničke dogodovštine nekim drugim, novim ljudima, zbog onih koji su nam nekada bili veoma važni i dragoceni, zbog onih koje uprkos svemu ne zaboravljamo.

Život, na sreću, mnogima od nas pruža šansu da tu suzu zamenimo osmehom. Da neko posle onog SECI kaže SNIMAJ, i da se film nastavi, ne baš tamo gde je stao, ali dovoljno blizu da se ne izgubi nit, ni sadržaj.

I zato: ”Nemoj da se ljutiš što ti pišem“ ovaj tekst, Danka.

Život mi te vratio. Ne u Beograd, nego još bliže, ispred kuće.

Znam da za to ima debeo razlog.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *